Ka socijalnoj inkluziji u Šavniku, zaboravljenom regionu Crne Gore

Savnik
Milovan Pekoviić (92) Živi sam u udaljenom selu u opštini Šavnik; Foto: UNDP u Crnoj Gori/ Mediabox – Miloš Vujović

Broj starih, usamljenih i bolesnih ljudi koji nisu u mogućnosti da zadovolje svoje osnovne potrebe nastavlja da raste u ruralnim područjima Crne Gore, od kojih neka nisu povezana nikakvim organizovanim prevozom.

Socijalnu isključenost je Vlada Crne Gore prepoznala kao jedan od glavnih društvenih izazova, a njeno iskorjenjivanje je postao jedan od prioriteta. U cilju olakšanja pristupa sveobuhvatnim, inkluzivnim i održivim uslugama u porodici i zajednici, ranjivim, socijalno isključenim grupama, UNDP se udružio sa UNICEF, Ministarstvom rada i socijalnog staranja i Ministarstvom prosvjete i sporta u projektu „Reforma sistema socijalne i dječje zaštite: unapređenje socijalne inkluzije“, koji finansira EU.

Jedna od podržanih socijalnih usluga putem ovog programa je „Pomoć u kući za stare“ u širokom  području Šavnika sa preko 30 sela. Cilj je da se obezbijedi osnovna pomoć za 30 najugroženijih staračkih domaćinstava sa približno 50 pojedinaca odsječenih od društva.

Izdvajamo

  • Projekat „Reforma sistema socijalne i dječje zaštite: unapređenje socijalne inkluzije“ finansijski je podržao osnivanje i rad 17 lokalnih socijalnih servisa, sa ukupno 1452 korisnika u 6 opština u Crnoj Gori.
  • Najbolje prakse pružanja socijalnih usluga u pilot opštinama će biti primijenjene i u drugim crnogorskim opštinama
  • Organizovane su tri konferencije na nacionalnom nivou, sa više od 120 učesnika iz oblasti socijalne zaštite (institucije na centralnom i lokalnom nivou, lokalne samouprave, organizacije civilnog društva). Konferencije su iskorištene za otvaranje rasprave o decentralizovanom pružanju socijalnih usluga.

Zbog nedostatka usluga koje pruža država – prevoza i odgovarajuće infrastrukture, stariji stanovnici sela u Šavniku su praktično onesposobljeni u obavljanju svakodnevnih zadataka – kupovini namirnica, registraciji dokumenata, plaćanju računa i odlasku kod doktora. U mnogim slučajevima, ovi ljudi ne uživaju blagodeti dobrog zdravlja i podrške porodice – u takvoj situaciji socijalne isključenosti, usluge i česte posjete volontera koje obezbjeđuje Crveni krst kroz ovaj projekat nisu samo od praktične koristi već imaju i emocionalnu vrijednost.

Nakon susreta sa Rankom Žižićem, upravnikom programa Crvenog krsta „Pomoć u kući za starije“, ušli smo u auto i započeli uspinjanje planinama. Uputili smo se ka korisnicima programa, od kojih većina živi u selima iznad 1000 metara nadmorske visine. Tokom vožnje neravnim putem uz veliki kanjon koji uliva strahopoštovanje sa lijeve strane, g. Žižić je ukazao na napuštene kuće i govorio o brojnim porodicama koje su napustile region Šavnika nakon 90-tih, kao rezultat ekonomske degradacije. „Dobili smo vrlo malo pomoći izvana, ne postoji infrastruktura i pitanje je je hoće li ovaj grad preživjeti naredne dvije decenije“, rekao je g. Žižić.

Priroda koja nas je okruživala očaravala je svojom ljepotom i nadvladala veličanstvenom tišinom; a ipak, činilo se da se još može čuti odjek glasova onih koji su nekad živjeli ovdje.

Dug put do kuće gospodina Milovana Pekovića (92) pokazao nam je koliko su zapravo očajni, izolovani i udaljeni ovi pojedinci; koliko je teško i kakav je izazov tokom sniježnih zimskih mjeseci obezbijediti bilo kakvu pomoć koja bi osigurala njihovu dobrobit i izdržavanje.

G. Peković, iako živi sam, ostao je živahan čovjek pun nade uprkos svim tragedijama koje su ga zadesile prije nekoliko godina. Od njegove četiri kćerke samo je jedna živa danas. Njegova žena je preminula prije dvije godine, ostavljajući ga potpuno samog u njegovoj kući do koje i mladi teško stižu. „Ovi ljudi mi mnogo znače. Pomažu mi sa nabavkom vode i oko plaćanja računa. Ja sam star čovjek i ne mogu nikuda. Dobro je da su ovdje i zahvaljujem im svima“, rekao nam je g. Peković.

Nekih 30 km dalje, u selu Krnja Jela, gospođa Grdinić Mara (74) je čekala našu posjetu. Kao i gospodin Peković, i ona je bila izuzetno srećna to nas vidi. „Njihova pomoć toliko znači. Ne daj bože da nisu mogli doći. Bilo bi teško“, ispričala je g. Grdinić dok je bila zauzeta spremanjem mladog sira u maloj kuhinji, koja služi i kao njena trpezarija i dnevna soba.

Kako ovi izolovani ljudi žude za društvom, program organizuje i usluge prevoza da bi ih povezali se starim prijateljima u regionu. Zapravo, g. Žižić je pomenuo da su uspjeli ponovo da spoje dvije osobe nakon gotovo 20 godina!

Stari stanovnici ruralnih područja u Šavniku samo su jedna od brojnih ugroženih grupa u Crnoj Gori koje se suočavaju sa nedostatkom razumijevanja, javne vidljivosti, podrške društva i odgovarajućih usluga i pomoći. Iako je program u Šavniku još uvijek u ranoj fazi, jasno je da svih 48 korisnika ima čemu da se nada, u mjestu koje postojano postaje sinonim za socijalnu isključenost. Iako mnogi stanovnici Šavnika, a ne samo izolovani stari, osjećaju da su zaboravljeni, ovakvi napori im mogu pomoći da povrate nadu u dostojnu budućnost, veći osjećaj pripadnosti i značaja.

Tekst je napisala Andrea Raičković, stažistkinja u Kancelariji UNDP u Crnoj Gori